Ponuda koju ne možete odbiti

Kod Tebe da poitam, slava da Ti prinesam

Slava Bogu! Nekada sam napisao da je smisao Dvojine u Bogu, Ljubavi i Snu. Zahvalan sam za postojanje Bića pred kojim mogu glasno zapjevati:

„...Kako krepost, tvrdina, od Tebe zakrilena.
Kako glasoj proročki, himni svetootečki.
Da viknam od glubini, da zapeam v pustini.
Kako kamen niz gora v ponor da se strkalam.
Kako potok planinski kod Tebe da pobrzam.
Kod Tebe da poitam Slava da Ti prinesam.“



Meni s proljeća i ljeta (suncem... svjetlošću, dakle) poraste i nivo „balkanoidosterona“... Damari udaraju u ritmu bubnjeva i saza... Dobro je kad osjetiš kako si, nekako, konektovan sa Univerzalnim i Iskonskim... Tada ne razmišljaš, nego čitaš klasike:


HAMLET

Ha, ha! Jeste li kreposni?

OFELIJA

Moj Gospodaru?

HAMLET

Jeste li lijepi?

OFELIJA

Što misli vaše gospodstvo?

HAMLET

Mislim, ako ste kreposni i lijepi, vaša se krepost ne bi smjela družiti s vašom ljepotom.

OFELIJA

Može li ljepota, moj gospodaru, imati boljega društva od kreposti?

HAMLET

Dakako da može; jer će moć ljepote prije od kreposti učiniti svodnicu nego će sila kreposti pretvoriti ljepotu u svoju priliku. To je nekada bio paradoks, ali vrijeme sad pokazuje da je istina. Ja sam vas jednom zaista ljubio.
(William Shakespeare, Hamlet; III, 1)


To Biće, za čije sam postojanje zahvalan, film „Before the rain“ zove: „Poslije kiše“!!! Pa, neka bude poslije kiše, time never dies!

SRETAN USKRS

Svim sljedbenicima nauka Isusa Krista, od srca želim

SRETAN USKRS

Instant gratification

Muzika je opasna, a ja živim od nje. Muzika je opasna zato što sa njom vodim ljubav, a to nije prirodno. Muzika je opasna, zato što daje trenutno zadovoljenje. Neko se trenutno zadovolji u prolaznom seksu, neko u alkoholu, neko zapali „džoint“... Ja, slušam muziku! Ona je moj autentičan grijeh, pa ne tražim oprost; ostanem li bez nje izgubit ću vlastiti identitet; a onda i grijeh gubi svoju funkciju u Općoj Priči.

No, ja sam živio dok sam slušao, baš – punim plućima disao. Opet, pjesma se završi, a tebi je život dat. Pa mu se okreneš bez muzike. Nastaviš kretanje da ostaneš stable. Tražiš put, tražiš way... . Tražiš straight... Tražio, tražio, tražio... Došao do nekog rješenja. Malo se sredio i nastavio dalje. Rekao sebi: „Neka antičke simbolike za predavanja na postdiplomskom, nije potrebna svakodnevnom životu!” A, jebi ga, jeste! Potreban je taj point, sa kojeg krećeš i kome se vraćaš, univerzalne vrijednosti postoje, iz iskona smo došli, njemu se vraćamo. Je li stvarno u formi suština?

Muzika jeste trenutno zadovoljenje, ali i vječno. Pa, šta ćemo sad?

(Nekoliko je muškaraca na ovome svijetu koje volim, koje sam spreman slijediti, učiti od njih. Prvi među njima je Peter Cox. Zato njega uvijek spominjem. Ovdje ću spomenuti još jednog – Sting.)

...
But what will make me yours
Are a million deadly spores
Formed by lovers' ancient art
That go straight to my heart
...
If it's a future world we fear
We have tomorrow's seeds right here
For you can hold them in your hand
Or let them fall into the sand

But if our love is pure
The only thing of which we're sure
Then you can play your part
And go straight to my heart
...
You're the bright star in my chart
You go straight to my heart

La vita e bella… Divno je znati da nisi sam na ovome svijetu.

Hoćete li nam čestitati praznik?

Evo.. Ne znam koliko je uljudno, ali.. Da mi je da nama, Bosancima, čestitate praznik.

U mojoj domovini se (ne) slavi Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Tamo sam napisao prikladnu čestitku, a ovdje čekam da vidim hoće li mi je ko poslati?

„Das Gleichgewicht wird zum Verlust!“ (Rammstein)

„Svi čekaju  Svjetlosti! Boj se! Ne boj se!“  (Rammstein, Die Sonne)

Radikalni ateistički (bolje reći – antiteistički) liberalizam kancerogena je ideologija čiju metastazu generira virus seksizma, ideologije koja je unosila, unosi i unosit će nemir do kijametskog dana. Rodila se kao opozicija činu naših praroditelja, Adama i Eve, neka je mir Božiji s njima, činu prekrivanja stidnih mijesta jedno pred drugim. Pa, ako je vjerovati mišljenju da sotona ne postoji po sebi, niti je stvoren, nego je samo „čitanje Božijih upisa, ali čitanje odzada“, onda nam ništa drugo ne preostaje do da zaključimo da je seksizam produkt đavoljeve mašinerije, možda najskupocjeniji. Ne možda, sigurno!. (Ne bojte se, promiskuitetni, Bog oprašta! Opaska: ovaj post nije lekcija iz ćudoređa nego putokaz za Ratnice i Ratnike Svjetlosti, ruka podrške manjini.)  

Živimo u haosu, koji je veliki profesor Dževad Karahasan tako sjajno poistovijetio sa onim iz vremena u kojem je Zapadna Crkva zanijemila pred Erazmusom Roterdamskim i njegovim / novim prevodom Biblije, kojim je počela epoha humanizma i relativizacija odgovora dovoljnih da smire tadašnjeg čovjeka. Uzrok anksioznosti postmodernog  mister-građanina, isti je kao i onaj koji je uznemirio srednjevijekovnog Evropljanina: nesigurnost u recentne odgovore na suštinska pitanja čovjekova postojanja. Danas niko pametan ne moža reći: „Ovako treba!“ Danas, uvjeren sam, radost života mogu osjetiti samo oni koji – ne prestaju Sanjati i vjerovati u bajke.

Razlika između epohe humanizma i ove naše, tzv. postmoderne epohe je fantastična – tadašnji čovjek je pravio greške tražeći, današnji sam sebi skače u stomak misleći da se više nema šta reći. Kasni srednjevijekovni Evropljanin je preuzimao odgovornost za svoja (ne)djela, današnjem je cinizam vrhunska intelektualna i estetska vrijednost. Zato se prije nekoliko vijekova čitala Biblija, a danas polemike intelektualnih nedonoščadi na stranicama "BH Dana" i "Slobodne Bosne"; nekoć se bezuslovna ljubav slavila Petrarkinim stihovima, danas... Danas žene sigurnost vide u vlastitoj bestidnosti,  a muškarci su prestali preuzimati odgovornost lidera i Zaštitnika svoje „druge polovine“; lakše je biti pastuh nego Muškarac – svi mi muškarci imamo penis, a žene iskonsku potrebu za Zaštitnikom, i komunikacijom s njim u kojem govor tijela jeste part of all.. Ne i jedini, dakle.

Kakva je veza između anksioznosti i seksizma? Suštinska (ne "forjdistička"!) Ja je neću ovdje razvijati niti dokazivati, kad to budem radio napisat ću knjigu, a ovo je moj blog, post, my space, u kojem ne moram znanstveno hladno dokazivati i opovrgavati; ovo nije sociološka studija, nego moj blog, moja „Ponuda koju ne možete odbiti“ jer su njene sastavnice i moje emocije, nade, strahovi... i kroz nju želim reći da...

...da je ovo muški svijet, pa su za sve zlosti i boli (ne)ostvarenih Dvojina krivi – muškarci, jer se boje ženskog pogleda na svijet, boje se njene Bogom date seksualnosti, njenog izravnog doživljaja Života i Svijeta. Boje se njenih očiju, jer joj je čednost jedan od rijetkih dokaza da su u temelju naših „Biti!“ ugrađeni transcedentni principi. Boje se odgovornosti za Dobro u sebi, jer je jedini garant duhovne relevantnosti Sna – Bog; kojeg ne vidimo! Muškarac je uplašen, a žena, u nastojanju da ga ne izgubi – pomalo glupavo počela vjerovati da falus i jeste jedino što je na muškarcu vrijedno. Da je jedino vrijedno, u općem smislu. (Rijetke su ovakve žene.) 

A, i međunožje nam (muškarcima) ne da mira! Pa smo malo zbunjeni. Lakši put linija je manjeg otpora: uvid da „one hoće isto što i mi“, pa što da ne pustimo na volju našim – potrebama! U pomoć nam stiže Lacan (parafraziram): „Govor tijela jedini je koji se apsolutno razumije.“ i mi, sretni što imamo znanstveni dokaz, kažemo: „Ju-piiii!“ I još smo „kul“ i.... hahahaaaa  „seksi“, što vlastiti animalizam utemeljujemo u, ni manje ni više nego znanstvenim činjenicama, koje – vidimo.

A, problem nije u seksualnosti, nego u (ne)vjerovanju. (Ne)vjerovanju u Boga! Problem je u fragmentarnom čitanju naše Opstojnosti. A i kako bismo drugačije unutar Haosa, nego fragmentarno? Mislim, ko ima petlje danas da kaže da je protiv demokratskog liberalizma i „Povelje o ljudskim pravima“ (nigdje nikakve povelje o ljudskim obavezama, btw), kojom je dozvoljeno – sve! Ne diram te, ne diraj me i sve OK. Ti u svoju, ja u svoju – čahuru. I ne diraj mi čahuru! Zgazit ću te! Domovinu – „Možeš napadati, baš me briga, imam hrvatski pasoš!“; porodicu – „Pa ko još danas vjeruje u njene vrijednosti: ožeži!“; roditelje – „Tata je samo Vrhovni Označitelj, a zbog mame imam neriješen Edipalni kompleks; oni me ne razumiju, poslat ću ih u starački dom.“; Moju suprugu, moga supruga – „Stvarno je nesuvislo ne ispitivati granice seksualnog zadovoljstva; dođite kod nas, na zabavu - let’s have a fun!“; moje ideje, principe, Snove – „Tja, ne budimo djeca!“ Ljubav – „Ah... Jooooj... Aha – poistovijetimo je sa seksualnošću :)”

(Sve je OK… I Adler, naravno, uživa u slobodama koje zarobljavaju naše duše, gase naše dozive Iskona, ali činim to u mjeri dovoljnoj da ne padnem u zamku bijega od svijeta ovakvoga, ne prelazim granice koje će skrnaviti moju Ličnu Legendu – da, u pravu ste: nisam promiskuitetan. Vjerujem u čednost, vjerujem u svetost seksualnosti!)

Muškarci su krivi što žene to prestaju biti, jer budućim majkama ne ostaje ništa drugo do put zvani – part of! Muškarci su krenuli prvi, a one ih slijede, instinktivno valjda. Zato kažem da smo mi (muškarci) krivi. Muškarac je prvi prestao vjerovati u bajke, i naredio ženi da to isto ima učiniti; u protivnom neće zadovoljiti njene tjelesne potrebe! Nemoćna, prihvatila je naredbu! Svedena na seksualni objekt, prestala je čekati princa na bijelom konju. Poglede u nebo, počela je mijenjati skidanjem komada po komada odjeće sa sebe, danas je ona – bestidna. Ne zato što je od Edena grješna, nego zato što je njen instinkt za Očuvanjem usavršen i zna da drukčija neće biti prihvaćena od mužjaka, koji su samo to; a želi biti majka. Zato će pregaziti svakoga koji naiđe na njen put, a ne usvaja temeljne postulate inačice seksizma, koja se zove – mačizam! Ali ne odmah: na trenutak – stat će, začuditi se, malo obradovati, u trenutku egzaltacije reći mu “da je divan”, ali… Neće mu vjerovati i krenut će dalje mimo ili preko njega. On, ne bude li dovoljno jak da ipak vjeruje u Ličnu Legendu, da ostane Ratnik Svjetlosti – ostane u uvjerenju da je bez druge polovine nepotpun kao Autentično biće, ne samo kao mužjak – izgubit će sve bitke. Zato se mora dalje boriti, u ime Bog, Ljubavi i Sna. Budemo li čekali, braćo moja, živjet ćemo u permanentnoj nesigurnosti. Zato, trebamo ići dalje, tražiti… Lično, idem težim putevima i gledajte na kakve darove nailazim. Slobodno, otvorite srce. Erekcija sama od sebe dolazi, ali srce se odlukom otvara! Ako ga imate – srce; znam da imate kitu, čestitam! Ali, srce, srce... Srce otvorite, pussycats!

Nemoćna, žena je poslušala muškarca i krenula u ostvarnje anti-primordijalne misije u kojoj je postala glavni lik i… Ne pitajte “Who killed Mr. Moonlight”, nego pogledajte šta smo napravili:

Ne mogu da vjerujem!

Ne mogu da vjerujem! Ne mogu da vjerujem da sam pobjegao iz BiH. Čovječe, pa cijeli rat nije mi palo na pamet, a vid' sad! Čovječe!

OK, nisam kreten kojem bi nacionalno igralo ulogu u donošenju važnih uloga (a, blogiranje je VAŽNA ODLUKA!), ali - moram priznati... Malo mi žao ovih naših u BiH. Mogu mislit' kako im je; oni se sad jadnici sturiše da riješe probleme na serveru, a mi odmah pobjegli. Nimalo tolerancije da im pokažemo, makar strpljenjem.... Tipično bosanski, zar ne?

Dakle, dragi susjedi, hvala nam što ste nas primili! I u ratu (onom pravom, ne virtualnom) ste to činili.. Hvala! Nećemo dugo, samo da se ovi naši srede... Ha ha haaa...

Nevjerovatno! Glupo se osjećam, ali tu sam. Sumnjam da ću ostati, ali ovdje mi raja, pa mi malo žnoru bez njih!

Joooj, vid' ovdje kako je lijepo, lakše se uređuje tekst. I dizajn, i svašta... Super, nema šta. Ali...

JA HOĆU SVOJ WWW.PLAVITALAS.BLOGGER.BA